spacer

Rotonda

Riječ je o osmeroapsidnoj crkvi iznad sela Ošlje sjeverno od Stona. Od te su neobične crkve, kakvih je u svijetu zaista malo, sačuvani i konzervirani ostaci zidova i do 4 m visine. Šteta je ipak što za tu prilič­no nedostupnu crkvu, osim stručnja­ka i specijalista, šira javnost vrlo malo zna, iako bi mogla biti vrlo zanimljivo i atraktivno turističko odredište. Također je velika šteta što za tu crkvu veće zanimanje ne poka­zuju ni istraživači naše kulturne baš­tine i što se o njoj relativno malo piše u stručnoj publicistici.


Smještaj i nepoznato ime

Crkva iznad sela Ošlje jedina je naša osmeroapsidna crkva, a rijetki su takvi primjeri i u Europi. Crkva je u blizi­ni granice s Bosnom i Hercegovinom i nalazi se na južnom obronku pla­nine Utrk koja se strmo spušta prema Malostonskom zaljevu. Ošlje je selo u općini Dubrovačko primorje, približno 2 km udaljeno od uvale Bistrine i 1 km od lokalne ceste prema Slanom, okruženo s istočne i sjeverne strane obroncima kamenih visova i glavica. Danas je to malo i zabito selo koje je u popisu iz 1991. imalo 119 stanovnika, a 96 u popisu iz 2001., što i ne čudi kada se zna o stradanjima u Domovinskome ratu i potresu iz 1996. U posljednje se vri­jeme o tom mjestu čuje po zanimlji­voj folklornoj grupi – Kulturnoj ud­ruzi Linđo Ošlje-Stupa koja zna čes­to nastupati i na Dubrovačkim ljet­nim igrama. Ipak Ošlje je prije tisu­ću godina bilo relativno veliko nase­lje jer ga u 10. st. spominje Konstantin VII. Porfirogenet među pet naselje­nih gradova u Zahumlju kao "Josle".

rotonda tekst3Ruševine se stare crkve nalaze na padini brda sjeverno od sela, na lo­kalitetu zvanom Bijela lokva, a ok­ruženo je trima strmim visovima: Strmicom na istoku, Gradcom na sjeveru i Markovim dolom na zapa­du. Sve te visove nadvisuje obližnja Ljubina glavica (457 m) koje je naj­više brdo na ovome djelu planine Utrk. Uz brdo je Gradac inače veza­na lokalna predaja povezana s nekim zahumskim knezom koji je navodno na tome mjestu imao svoju kulu. Tomislav Marasović je 1956. istraživao ostatke crkve, ali je obišao i taj lokalitet. Na vrhu je na litici pre­poznao slabo primjetan i istrošeni križ koji (prema načinu klesanja, ob­liku i pravilnim širokim završetcima) podsjeća na križeve iz ranoga sred­njeg vijeka. Sa sjeverne strane stvar­no postoje ostaci temelja jedne gra­đevine, T. Marasović smatra da bi se iskapanjem mogao dobiti cijeli tlo­crtni oblik zgrade, a bez toga je utrv­dio da se radi o građevini 8 x 5 m, sa zidovima debljine 70 cm, a dio se jednog zida prostire dalje prema za­padu. Čini se da poslije nitko nije ni obilazio ni istraživao te ostatke.

Teren na kojemu je crkva izgrađena uzdignuta je kamena litica s niskim raslinjem i malim područjem obra­dive zemlje, ali s mnoštvom kame­nih međa. Ruševine su se sivom pa­tinom svojih zidova potpuno stopile sa surim kamenim krajolikom. Bije­la lokva, udubina u litici ograđena kamenim komadima služila je za pojenje stoke pastirima, a nalazi se tridesetak metara sjevernije. Ime crkve nije poznato iako se zna da je većina sličnih crkava bila pos­većena ili sv. Mariji ili sv. Mihovilu. U narodu je izgubljeno svako sjećanje o svecu kojemu je crkva bila posvećena, a nije ništa zabilježeno ni u podacima mjesnoga žup­nog ureda. Ipak u dodatku kronike župe u Ošljemu (koja se navodno vodi od 1682.) doslovno stoji: "Iznad crk­ve Sv. Roka mjesto se zove Bijele lokve (prirodna otvorena gustjerna). Na brdu su ruševine osmerokutne 'grčke' (tako narod veli) crkve i povrh istih na vrhu brda su ruševine starih zidina, o kojima se govori da su ostaci palače Ošljanskog kneza." Narod crkvu zove "Mirine", "Bano­vi dvori", "Rotonda", "Grčka crkva" (što je uvijek sinonim za Bizant) ili jednostavno "kod Bijele lokve", pa se iz tih naziva ne može od­rediti njezino ime. Ne pomaže ni kontinuitet naziva jer je župna crkva posvećena sv. Roku (zaštitniku gu­bavaca s početka 14. st.), dok je sta­ra i najstarija župa matica bila sred­njovjekovna crkva Sv. Petra na grob­lju. Nema nikakvih epigrafskih iz­vora, ali ni povijesnih tragova jer Porfirogenet spominje samo mjesto, a ne i crkvu.


Napisi i istraživanja crkve

U znanstvenoj je i stručnoj publicis­tici na crkvu prvi upozorio Frano Radić u Starohrvatskoj prosvjeti iz 1897., a prvu je arhitektonsku snimku 1938. objavio Ilija Sindik u Beogradu. Jedan je tlocrt 1932. nap­ravio stonski učitelj i konzervator F. Vlašić i taj je 1947. objavljen u knji­zi o srednjovjekovnoj arhitekturi Đur­đe Boškovića u Beogradu. Crkvicu su spominjali i Ljubo Karaman i Ejnar Dyggve, ali bez ikakvih opisa i crteža. Potom je crkvu istraživao Tomislav Marasović 1956. i o njoj temeljito i iscrpno pisao. Arheo­loška istraživanja i sondažne radove s djelomičnom obnovom i konzervacijom obavio je 1957. ondašnji Za­vod za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku. Tada je pronađeno ne­koliko kamenih ploča, vjerojatno antependija (oplate) oltara s jedno­stavnim ostatcima ukrasa arkada i pupoljaka. U posljednje je vrijeme o crkvi kratko pisao i zadarski povjes­ničar Pavuša Vežić.

rotonda tekst1Crkvica je ruševina bez krova i svo­da, a zidovi su sačuvani mjestimice i do 4 m visine, dok i u najmanjim sa­čuvanim dijelovima visina prelazi i 2 m. Tlocrtno je crkva kružne osno­ve oko koje se radijalno niže osam izvana i iznutra zaobljenih apsida. Istočna je apsida služila kao svetište od kojeg je bila uočljiva udubina u zidu. Crkva je dakle bila pravilno orijentirana s laganim otklonom prema sjeveru. Zapadna se apsida ulaz­na ponešto razlikuje od ostalih jer sadrži dvije polukružne niše i izvana je kvadratična, a pridodan joj je i narteks. Ovdje odmah valja istaknuti da je Marasović taj ulazni dio nazvao narteks, prema odgovarajućem uskom predvorju u starokršćanskim crkva­ma u kojem su se zadržavali kateku­meni (krštenici) i pokajnici. Među­tim nepobitno je utvrđeno da se ni kod te ni kod drugih naših pred­romaničkih crkava ne radi o narteksu, već o westwerku (zapadno zdanje, zapadni korpus, predcrkva, antêgli­se, corps occidendal) koji je eksklu­zivna karolinška inovacija u gradi­teljstvu i koji su Franci donijeli u naše krajeve. To su gotovo jednogla­sno prihvatili svi naši istraživači pred­romaničke graditeljske baštine. Dimenzije su crkve vrlo male. Unut­rašnji je promjer veoma pravilne kružne osnove 6,7 m, a vanjski 10 m. Prosječni je unutarnji promjer cijeloga osmerolista 10 m, a ukupni vanjski 12 m, ne računajući dakako westwerk na zapadnoj strani. Apside imaju oblik produženih polukrugo­va, osim zapadne ulazne koja je iz­vana četvrtasta. Prosječna je deblji­na zidova 1 m, a znatno je veća na spojevima apsida. Način je gradnje rustičan i sastoji se od priklesanoga lomljenog pretežno prizmatičnog kamena koji se kadšto sastoji od du­goljastih komada (do 50 cm), a ujedno se nešto veći nalaze pri dnu. Slojevi su kamenja nepravilni i sljubnice su vrlo široke, pa su vjerojatno bile is­punjene obilnim količinama žbuke koja je prekrivala i vanjske i unutraš­nje zidove ove neobične građevine. Mjestimice se žbuka i sačuvala, po­najprije u nišama zapadne apside. S vanjske su strane zidne plohe de­korativno raščlanjene plitkim nišama i lezenama, a svaka je apsida imala pet niša i po četiri lezene. Takav je način ukrašavanja vanjskih ploha bio redovita pojava u predromanič­kom graditeljstvu Dalmacije. Sve niše dopiru do tla, a visinu i završe­tak bilo im je teško odrediti jer je najviša sačuvana visina zidova apsi­de 4,2 m. Na temelju analogije može se pretpostaviti da je završetak niša bio izveden polukružno. Između dvije apside izvedena je zajednička ugaona lezena, široka tek 15 cm i spojena u oštrom kutu, što je prvi takav zabilježeni slučaj. U unutraš­njosti, također na spoju apsida, pos­toji po jedna zajednička lezena. U svakoj se apsidi nalaze prozorski otvori, što je također rijetka pojava. Prozori su započinjali na visini od 2 m i vjerojatno su bili na vrhu zaobljeni.

Kako svodovi nisu sačuvani, Mara­sović drži da su apside bile pokrive­ne polukupolastim svodovima, a to temelji na činjenici da su u crkvi i oko nje pronađeni komadi laganog kamena (sedre) koji su sasvim sigur­no pripadali svodovima. No ostaje pitanje je li središnji prostor bio pre­svođen kupolom ili drvenom krov­nom konstrukcijom. Po analogiji s ostalim dalmatinskim crkvama sa šesterolisnom osnovom (koje su po građi najbliže ovoj neobičnoj crkvi), Marasović je zaključio da je bila pre­svođena kupolom. Na to ga je ponu­kala i debljina zidova koja je za ma­lu crkvu potpuno nepotrebna kada se radi o drvenoj krovnoj konstruk­ciji. Smatra da takvi zidovi mogu podnijeti kupolu kojoj je raspon ma­nji od 7 m, a osim toga apside u tom slučaju imaju funkciju kontrafora.

Tomislav Marasović zaključuje da je narteks odnosno westwerk, koji se nastavlja na zapadnu apsidu, kasnije nadozidan i da nema veze s original­nim oblikom crkve. Na to ga upuću­je drugačija tehnika građenja i nepo­vezanost sa zidom crkve. Inače zak­ljučio je da je westwerk dug 6,25 m i širok 3,6 m. No u njegovo je vrijeme westwerk bio potpuno zatrpan pa nije ni uklop­ljen u tlocrt postojećeg stanja. U kas­nijim arheološkim i konzervators­kim radovima otkopani su ostatci cijelog westwerka. Razmatrajući njegov tlocrt i P. Vežić tvrdi da je prigrađen poslije, vjerojatno krajem 11. ili početkom 12 st. Štoviše tvrdi da je imao kriptu u prizemlju, dvo­ranu na katu i potom zvonik koji se uzdizao iznad kupole crkve. Ujedno zaključuje da je takva struktura srodna zapadnomu zdanju crkve Sv. Lovre u Zadru.


Sličnosti s drugim crkvama

Za nedavna posjeta ovoj neobičnoj građevini, kojoj smo prišli s mnogo opreza da ne naiđemo na neku zao­stalu minu ili neeksplodirani projek­til, iako su nas mještani Ošljega u to razuvjeravali, ustanovili smo da je pod crkve najvjerojatnije bio poplo­čen velikim kamenim pločama. Ujed­no smo zamijetili da su i crkva i pred­jel oko nje obrasli raslinjem, a vege­tacija se uhvatila i po zidovima. Čini se da je s konzervacijom, koja je na ostacima ove crkve napravljena pri­je gotovo 50 godina, isto kao što je to dosad posvuda bio slučaj s novim građevinama. Jednostavno se zabo­ravi da ono što je obavljeno treba povremeno i održavati te eventualno očistiti i osvježiti. Inače sve počne ponovno propadati i ono što je uči­njeno postaje uzaludno. Općenito se čini da ova neobična crkva nije do­voljno ni istražena niti da joj je u stručnim krugovima poklonjena od­govarajuća pozornost koju svakako zaslužuje. Nismo uspjeli pronaći ni izvještaj o negdašnjim arheološkim i konzervatorskim zahvatima. Vjero­jatno su razlozi tome u relativnoj nepristupačnosti i u činjenici da o crkvi zapravo nema nikakvih pisa­nih tragova niti kamenih ostataka koji bi pomogli da se približno odre­di vrijeme njezina nastanka.

rotonda tekst2U nas je crkva u Ošljemu jedini primjer osmeropasidne ili osmerolisne (os­merokohne) crkve. Takvih crkava nema mnogo ni u drugim zemljama. Najsrodnija je građevina bezimenoj crkvi nedaleko Stona osmeroapsidna rotonda Saint-Michel-Entraigues pokraj Angoulêmea u jugozapadnoj Francuskoj. No ta je crkva s oktogo­nalnom osnovom oko koje se niže osam polukružnih apsida. Osim toga francuska crkva ima i dekorativne stupove kojih u Ošljemu nema. Nasta­nak crkve pokraj Angoulêmea dati­ran je u 1137. godinu, dakle u doba romanike, dok je naša crkva sasvim sigurno mnogo starija. Stoga i nije mogao postojati nikakav vanjski ut­jecaj na njezinu gradnju, a vjerojat­no ni crkvica iz Zahumlja nije utje­cala na gradnju one u Francuskoj. Ipak zanimljiva je pojava istog tlo­crta crkava u tim međusobno znatno udaljenim prostorima, posebno kada se zna vrijeme njihova nastanka. Još je zanimljivija činjenica da i crkva u francuskom departmanu Charente ima prozore u svakoj apsidi. Inače je naše predromaničke i rano­romaničke crkve zbog raznolikosti svoga tlocrta još Ljubo Karaman nazvao crkvicama slobodnih oblika. Ipak one bi se mogle svrstati u dvije odvojene grupe: crkve s središnjom osnovom (križ, trolist, peterolist, šesterolist…) i longitudinalne (izdu­žene) s kupolom ili bez nje.

T. Marasović je središnji najčešće šesterolisni tip obilježio kao regionalni tip sjeverne Dalmacije, a longitudi­nalni kao južnodalmatinski tip. Pri­tom je kao krajnje točke jednobrodnih produženih crkava (kojima duljina znatno nadmašuje širinu) označio Omiš i Kotor. No ta podjela nije ni apsolutna i najpreciznija jer jedno­brodnih crkvica ima i zapadnije od Omiša, poput prvotnog oblika Sv. Marte u Bijaćima i crkve u Rižini­cama pokraj Solina. Isto se tako i crkvice središnje osnove nalaze ju­gozapadno od te granice, a upravo je crkva u Ošljemu za to najbolji primjer.

Podrijetlo se crkve u Ošljemu može dakle dovesti u vezu s nastankom šesteroapsidnih predromaničkih crk­vica u Dalmaciji, a one su sve izgra­đene u 10. st. To bi u neku ruku tre­bala biti i natuknica za vrijeme nje­zina nastanka. Prva se pojava šeste­rolisnog oblika susreće inače u Dal­maciji u 6. st. u tlocrtu zadarske krs­tionice. Ta je građevina vjerojatno bila prototip, iako ne treba zanema­riti ni mogući utjecaj mauzoleja Dioklecijanove palače u Splitu, za razvoj višeapsidnog tipa predromaničkih crkava, a od njih je crkva u Ošljemu sas­vim sigurno najslobodnija varijanta.

T. Marasović je naveo tri elementa koja su mu poslužila da izgradnju crkve u Ošljemu oprezno locira u raz­doblje između 8. i 11. st. To su teh­nika gradnje i oblik, ali i činjenica što Konstantin Porfirogenet spomi­nje u 10. st. Ošlje kao naseljeno mjes­to. To nije izravan izvor za samu crkvu, ali je povijesna potvrda da je građevina mogla biti podignuta u ranosrednjovjekovnome naselju. No razdoblje od gotovo četiri stolje­ća je zaista predugo razdoblje za ut­vrđivanje vremena nastanka jedne crkve. Rekli smo već da se prema pronađenim ostacima antependija oltara može reći da potječe iz 9. st. S druge strane Pavuša Vežić tvrdi da je crkva vjerojatno izgrađe­na u prvim desetljećima 10. st. To znači da se ta dva izvora na neki na­čin podudaraju.


Vjerojatni graditelj crkve

Čudna rotonda u Ošljemu najvjerojatni­je je izgrađena kao slobodno stojeća građevina te kao zadužbina i privat­na bogomolja jednog od vladara Za­humlja iz obitelji Viševića. Najpozna­tija je ličnost iz te dinastije knez Mi­hajlo Višević (910.-930.) koji je bio suvremenik i susjed kralja Tomislava. Glavni je grad Zahumja bio Hum, današnji Blagaj, a Zahumlje se kao jedna od Sklavinija prostiralo od Neretve do Dubrovnika, uključujući i Pelješac. Ston je bio sjedište bisku­pije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Zahumlja. Najpoznatiji zahumski knez bio je spomenuti Mihajlo Više­vić, za kojega neki tvrde da se zap­ravo zvao Vuševučić. Porfirogenet navodi i sve titule kojima ga je odli­kovao Bizant: antipat i patricij te za­humski arhont. Za njegove je vlada­vine Zahumlje došlo do vrhunca svoje rane srednjovjekovne povijesti.

rotonda tekst4Tadašnji je zahumski knez imao važ­nu ulogu u borbi bugarskog cara Si­menona i bizantskih vladara. Bizant je nastojao na istočnoj jadranskoj obali i zapadnome dijelu Balkana imati saveznike koji bi iza leđa sprje­čavali bugarske napade na Carigrad, a i bugarski je car iz istog razloga na tome području tražio saveznike. Hr­vatski je kralj dobio na upravu dal­matinske gradove i stoga je pristao uz Bizant, a zahumski se knez prik­lonio Bugarima. Zanimljivo je da su oba vladara, unatoč velikim razlika­ma u vanjskopolitičkim orijentacija­ma, surađivala na Splitskom saboru 925. kada su se rješavala unutrašnja crkvena pitanja. Saboru je uz kneza Mihajla Viševića bio nazočan i stonski biskup, a tada je odlučeno da splitski nadbiskup preuzme hrvats­ku, ninsku i stonsku biskupiju. To je ujedno bio i izlazak Zahumlja na po­vijesnu pozornicu. Valja reći da je knez Mihajlo 926. sudjelovao u op­sadi i privremenom zauzimanju pre­komorske jadranske luke Sipont u Manfredonijskom zaljevu. Mihajlovi su nasljednici nastavili čuvati političku samostalnost u bur­nim zbivanjima tijekom 10. i 11. st. Posljednji je samostalni zahumski vladar bio Ljutovit kojega je 1042. porazio dukljanski knez Vojislav i od tog je vremena Zahumlje pod dukljanskom vlašću. Ostalo je to i tijekom vladavine dukljanskih kra­ljeva Mihajla i Bodina, a polovicom 12. st. došlo je pod rašku vlast. Od 12. st. Zahumlje se počinje nazivati Hum.

Kako je crkva u Ošljemu najvjerojatni­je građena u vrijeme zahumske neo­visnosti, bilo bi sasvim razumljivo da je građena za vladavine najmoć­nijega zahumskog kneza – Mihajla Viševića, a pritom ne treba zanema­riti ni legendu o obližnjem dvorcu ili utvrdi. Stoga se mogla izgraditi u 20 godina njegove vladavine početkom 10. st. – od 910. do 930. godine. Kas­nija nadogradnja westwerka sve do­datno komplicira, ali to je vjerojatno preneseno iz crkava hrvatskih vlada­ra. Kada je crkva napuštena i sruše­na mnogo je teže utvrditi jer su se na tom prostoru značajno mijenjale vjer­ske prilike, pa je uz katoličanstvo na tom prostoru bilo nazočno pravoslav­lje i crkve bosanske (krstjani, pata­reni), a potom i islam. Crkva je sas­vim sigurno srušena davno kada se izgubio svaki trag o njezinu imenu (koje je vjerojatno bilo Sv. Mihajlo). Najvjerojatnije u 12. st. tijekom 33 godine koliko je stonskom biskupij­om vladao pravoslavni episkop.


(izvor: casopis-gradjevinar.hr, pripremili: dr. sc. Krešimir Regan, Branko Nadilo; foto:oslje.com)

Imamo 120 gostiju i nema članova online