Riječ je o osmeroapsidnoj crkvi iznad sela Ošlje sjeverno od Stona. Od te su neobične crkve, kakvih je u svijetu zaista malo, sačuvani i konzervirani ostaci zidova i do 4 m visine. Šteta je ipak što za tu prilično nedostupnu crkvu, osim stručnjaka i specijalista, šira javnost vrlo malo zna, iako bi mogla biti vrlo zanimljivo i atraktivno turističko odredište. Također je velika šteta što za tu crkvu veće zanimanje ne pokazuju ni istraživači naše kulturne baštine i što se o njoj relativno malo piše u stručnoj publicistici.
Smještaj i nepoznato ime
Crkva iznad sela Ošlje jedina je naša osmeroapsidna crkva, a rijetki su takvi primjeri i u Europi. Crkva je u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom i nalazi se na južnom obronku planine Utrk koja se strmo spušta prema Malostonskom zaljevu. Ošlje je selo u općini Dubrovačko primorje, približno 2 km udaljeno od uvale Bistrine i 1 km od lokalne ceste prema Slanom, okruženo s istočne i sjeverne strane obroncima kamenih visova i glavica. Danas je to malo i zabito selo koje je u popisu iz 1991. imalo 119 stanovnika, a 96 u popisu iz 2001., što i ne čudi kada se zna o stradanjima u Domovinskome ratu i potresu iz 1996. U posljednje se vrijeme o tom mjestu čuje po zanimljivoj folklornoj grupi – Kulturnoj udruzi Linđo Ošlje-Stupa koja zna često nastupati i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ipak Ošlje je prije tisuću godina bilo relativno veliko naselje jer ga u 10. st. spominje Konstantin VII. Porfirogenet među pet naseljenih gradova u Zahumlju kao “Josle”.
Ruševine se stare crkve nalaze na padini brda sjeverno od sela, na lokalitetu zvanom Bijela lokva, a okruženo je trima strmim visovima: Strmicom na istoku, Gradcom na sjeveru i Markovim dolom na zapadu. Sve te visove nadvisuje obližnja Ljubina glavica (457 m) koje je najviše brdo na ovome djelu planine Utrk. Uz brdo je Gradac inače vezana lokalna predaja povezana s nekim zahumskim knezom koji je navodno na tome mjestu imao svoju kulu. Tomislav Marasović je 1956. istraživao ostatke crkve, ali je obišao i taj lokalitet. Na vrhu je na litici prepoznao slabo primjetan i istrošeni križ koji (prema načinu klesanja, obliku i pravilnim širokim završetcima) podsjeća na križeve iz ranoga srednjeg vijeka. Sa sjeverne strane stvarno postoje ostaci temelja jedne građevine, T. Marasović smatra da bi se iskapanjem mogao dobiti cijeli tlocrtni oblik zgrade, a bez toga je utrvdio da se radi o građevini 8 x 5 m, sa zidovima debljine 70 cm, a dio se jednog zida prostire dalje prema zapadu. Čini se da poslije nitko nije ni obilazio ni istraživao te ostatke.
Teren na kojemu je crkva izgrađena uzdignuta je kamena litica s niskim raslinjem i malim područjem obradive zemlje, ali s mnoštvom kamenih međa. Ruševine su se sivom patinom svojih zidova potpuno stopile sa surim kamenim krajolikom. Bijela lokva, udubina u litici ograđena kamenim komadima služila je za pojenje stoke pastirima, a nalazi se tridesetak metara sjevernije. Ime crkve nije poznato iako se zna da je većina sličnih crkava bila posvećena ili sv. Mariji ili sv. Mihovilu. U narodu je izgubljeno svako sjećanje o svecu kojemu je crkva bila posvećena, a nije ništa zabilježeno ni u podacima mjesnoga župnog ureda. Ipak u dodatku kronike župe u Ošljemu (koja se navodno vodi od 1682.) doslovno stoji: “Iznad crkve Sv. Roka mjesto se zove Bijele lokve (prirodna otvorena gustjerna). Na brdu su ruševine osmerokutne ‘grčke’ (tako narod veli) crkve i povrh istih na vrhu brda su ruševine starih zidina, o kojima se govori da su ostaci palače Ošljanskog kneza.” Narod crkvu zove “Mirine”, “Banovi dvori”, “Rotonda”, “Grčka crkva” (što je uvijek sinonim za Bizant) ili jednostavno “kod Bijele lokve”, pa se iz tih naziva ne može odrediti njezino ime. Ne pomaže ni kontinuitet naziva jer je župna crkva posvećena sv. Roku (zaštitniku gubavaca s početka 14. st.), dok je stara i najstarija župa matica bila srednjovjekovna crkva Sv. Petra na groblju. Nema nikakvih epigrafskih izvora, ali ni povijesnih tragova jer Porfirogenet spominje samo mjesto, a ne i crkvu.
Napisi i istraživanja crkve
U znanstvenoj je i stručnoj publicistici na crkvu prvi upozorio Frano Radić u Starohrvatskoj prosvjeti iz 1897., a prvu je arhitektonsku snimku 1938. objavio Ilija Sindik u Beogradu. Jedan je tlocrt 1932. napravio stonski učitelj i konzervator F. Vlašić i taj je 1947. objavljen u knjizi o srednjovjekovnoj arhitekturi Đurđe Boškovića u Beogradu. Crkvicu su spominjali i Ljubo Karaman i Ejnar Dyggve, ali bez ikakvih opisa i crteža. Potom je crkvu istraživao Tomislav Marasović 1956. i o njoj temeljito i iscrpno pisao. Arheološka istraživanja i sondažne radove s djelomičnom obnovom i konzervacijom obavio je 1957. ondašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku. Tada je pronađeno nekoliko kamenih ploča, vjerojatno antependija (oplate) oltara s jednostavnim ostatcima ukrasa arkada i pupoljaka. U posljednje je vrijeme o crkvi kratko pisao i zadarski povjesničar Pavuša Vežić.
Crkvica je ruševina bez krova i svoda, a zidovi su sačuvani mjestimice i do 4 m visine, dok i u najmanjim sačuvanim dijelovima visina prelazi i 2 m. Tlocrtno je crkva kružne osnove oko koje se radijalno niže osam izvana i iznutra zaobljenih apsida. Istočna je apsida služila kao svetište od kojeg je bila uočljiva udubina u zidu. Crkva je dakle bila pravilno orijentirana s laganim otklonom prema sjeveru. Zapadna se apsida ulazna ponešto razlikuje od ostalih jer sadrži dvije polukružne niše i izvana je kvadratična, a pridodan joj je i narteks. Ovdje odmah valja istaknuti da je Marasović taj ulazni dio nazvao narteks, prema odgovarajućem uskom predvorju u starokršćanskim crkvama u kojem su se zadržavali katekumeni (krštenici) i pokajnici. Međutim nepobitno je utvrđeno da se ni kod te ni kod drugih naših predromaničkih crkava ne radi o narteksu, već o westwerku (zapadno zdanje, zapadni korpus, predcrkva, antêglise, corps occidendal) koji je ekskluzivna karolinška inovacija u graditeljstvu i koji su Franci donijeli u naše krajeve. To su gotovo jednoglasno prihvatili svi naši istraživači predromaničke graditeljske baštine. Dimenzije su crkve vrlo male. Unutrašnji je promjer veoma pravilne kružne osnove 6,7 m, a vanjski 10 m. Prosječni je unutarnji promjer cijeloga osmerolista 10 m, a ukupni vanjski 12 m, ne računajući dakako westwerk na zapadnoj strani. Apside imaju oblik produženih polukrugova, osim zapadne ulazne koja je izvana četvrtasta. Prosječna je debljina zidova 1 m, a znatno je veća na spojevima apsida. Način je gradnje rustičan i sastoji se od priklesanoga lomljenog pretežno prizmatičnog kamena koji se kadšto sastoji od dugoljastih komada (do 50 cm), a ujedno se nešto veći nalaze pri dnu. Slojevi su kamenja nepravilni i sljubnice su vrlo široke, pa su vjerojatno bile ispunjene obilnim količinama žbuke koja je prekrivala i vanjske i unutrašnje zidove ove neobične građevine. Mjestimice se žbuka i sačuvala, ponajprije u nišama zapadne apside. S vanjske su strane zidne plohe dekorativno raščlanjene plitkim nišama i lezenama, a svaka je apsida imala pet niša i po četiri lezene. Takav je način ukrašavanja vanjskih ploha bio redovita pojava u predromaničkom graditeljstvu Dalmacije. Sve niše dopiru do tla, a visinu i završetak bilo im je teško odrediti jer je najviša sačuvana visina zidova apside 4,2 m. Na temelju analogije može se pretpostaviti da je završetak niša bio izveden polukružno. Između dvije apside izvedena je zajednička ugaona lezena, široka tek 15 cm i spojena u oštrom kutu, što je prvi takav zabilježeni slučaj. U unutrašnjosti, također na spoju apsida, postoji po jedna zajednička lezena. U svakoj se apsidi nalaze prozorski otvori, što je također rijetka pojava. Prozori su započinjali na visini od 2 m i vjerojatno su bili na vrhu zaobljeni.
Kako svodovi nisu sačuvani, Marasović drži da su apside bile pokrivene polukupolastim svodovima, a to temelji na činjenici da su u crkvi i oko nje pronađeni komadi laganog kamena (sedre) koji su sasvim sigurno pripadali svodovima. No ostaje pitanje je li središnji prostor bio presvođen kupolom ili drvenom krovnom konstrukcijom. Po analogiji s ostalim dalmatinskim crkvama sa šesterolisnom osnovom (koje su po građi najbliže ovoj neobičnoj crkvi), Marasović je zaključio da je bila presvođena kupolom. Na to ga je ponukala i debljina zidova koja je za malu crkvu potpuno nepotrebna kada se radi o drvenoj krovnoj konstrukciji. Smatra da takvi zidovi mogu podnijeti kupolu kojoj je raspon manji od 7 m, a osim toga apside u tom slučaju imaju funkciju kontrafora.
Tomislav Marasović zaključuje da je narteks odnosno westwerk, koji se nastavlja na zapadnu apsidu, kasnije nadozidan i da nema veze s originalnim oblikom crkve. Na to ga upućuje drugačija tehnika građenja i nepovezanost sa zidom crkve. Inače zaključio je da je westwerk dug 6,25 m i širok 3,6 m. No u njegovo je vrijeme westwerk bio potpuno zatrpan pa nije ni uklopljen u tlocrt postojećeg stanja. U kasnijim arheološkim i konzervatorskim radovima otkopani su ostatci cijelog westwerka. Razmatrajući njegov tlocrt i P. Vežić tvrdi da je prigrađen poslije, vjerojatno krajem 11. ili početkom 12 st. Štoviše tvrdi da je imao kriptu u prizemlju, dvoranu na katu i potom zvonik koji se uzdizao iznad kupole crkve. Ujedno zaključuje da je takva struktura srodna zapadnomu zdanju crkve Sv. Lovre u Zadru.
Sličnosti s drugim crkvama
Za nedavna posjeta ovoj neobičnoj građevini, kojoj smo prišli s mnogo opreza da ne naiđemo na neku zaostalu minu ili neeksplodirani projektil, iako su nas mještani Ošljega u to razuvjeravali, ustanovili smo da je pod crkve najvjerojatnije bio popločen velikim kamenim pločama. Ujedno smo zamijetili da su i crkva i predjel oko nje obrasli raslinjem, a vegetacija se uhvatila i po zidovima. Čini se da je s konzervacijom, koja je na ostacima ove crkve napravljena prije gotovo 50 godina, isto kao što je to dosad posvuda bio slučaj s novim građevinama. Jednostavno se zaboravi da ono što je obavljeno treba povremeno i održavati te eventualno očistiti i osvježiti. Inače sve počne ponovno propadati i ono što je učinjeno postaje uzaludno. Općenito se čini da ova neobična crkva nije dovoljno ni istražena niti da joj je u stručnim krugovima poklonjena odgovarajuća pozornost koju svakako zaslužuje. Nismo uspjeli pronaći ni izvještaj o negdašnjim arheološkim i konzervatorskim zahvatima. Vjerojatno su razlozi tome u relativnoj nepristupačnosti i u činjenici da o crkvi zapravo nema nikakvih pisanih tragova niti kamenih ostataka koji bi pomogli da se približno odredi vrijeme njezina nastanka.
U nas je crkva u Ošljemu jedini primjer osmeropasidne ili osmerolisne (osmerokohne) crkve. Takvih crkava nema mnogo ni u drugim zemljama. Najsrodnija je građevina bezimenoj crkvi nedaleko Stona osmeroapsidna rotonda Saint-Michel-Entraigues pokraj Angoulêmea u jugozapadnoj Francuskoj. No ta je crkva s oktogonalnom osnovom oko koje se niže osam polukružnih apsida. Osim toga francuska crkva ima i dekorativne stupove kojih u Ošljemu nema. Nastanak crkve pokraj Angoulêmea datiran je u 1137. godinu, dakle u doba romanike, dok je naša crkva sasvim sigurno mnogo starija. Stoga i nije mogao postojati nikakav vanjski utjecaj na njezinu gradnju, a vjerojatno ni crkvica iz Zahumlja nije utjecala na gradnju one u Francuskoj. Ipak zanimljiva je pojava istog tlocrta crkava u tim međusobno znatno udaljenim prostorima, posebno kada se zna vrijeme njihova nastanka. Još je zanimljivija činjenica da i crkva u francuskom departmanu Charente ima prozore u svakoj apsidi. Inače je naše predromaničke i ranoromaničke crkve zbog raznolikosti svoga tlocrta još Ljubo Karaman nazvao crkvicama slobodnih oblika. Ipak one bi se mogle svrstati u dvije odvojene grupe: crkve s središnjom osnovom (križ, trolist, peterolist, šesterolist…) i longitudinalne (izdužene) s kupolom ili bez nje.
T. Marasović je središnji najčešće šesterolisni tip obilježio kao regionalni tip sjeverne Dalmacije, a longitudinalni kao južnodalmatinski tip. Pritom je kao krajnje točke jednobrodnih produženih crkava (kojima duljina znatno nadmašuje širinu) označio Omiš i Kotor. No ta podjela nije ni apsolutna i najpreciznija jer jednobrodnih crkvica ima i zapadnije od Omiša, poput prvotnog oblika Sv. Marte u Bijaćima i crkve u Rižinicama pokraj Solina. Isto se tako i crkvice središnje osnove nalaze jugozapadno od te granice, a upravo je crkva u Ošljemu za to najbolji primjer.
Podrijetlo se crkve u Ošljemu može dakle dovesti u vezu s nastankom šesteroapsidnih predromaničkih crkvica u Dalmaciji, a one su sve izgrađene u 10. st. To bi u neku ruku trebala biti i natuknica za vrijeme njezina nastanka. Prva se pojava šesterolisnog oblika susreće inače u Dalmaciji u 6. st. u tlocrtu zadarske krstionice. Ta je građevina vjerojatno bila prototip, iako ne treba zanemariti ni mogući utjecaj mauzoleja Dioklecijanove palače u Splitu, za razvoj višeapsidnog tipa predromaničkih crkava, a od njih je crkva u Ošljemu sasvim sigurno najslobodnija varijanta.
T. Marasović je naveo tri elementa koja su mu poslužila da izgradnju crkve u Ošljemu oprezno locira u razdoblje između 8. i 11. st. To su tehnika gradnje i oblik, ali i činjenica što Konstantin Porfirogenet spominje u 10. st. Ošlje kao naseljeno mjesto. To nije izravan izvor za samu crkvu, ali je povijesna potvrda da je građevina mogla biti podignuta u ranosrednjovjekovnome naselju. No razdoblje od gotovo četiri stoljeća je zaista predugo razdoblje za utvrđivanje vremena nastanka jedne crkve. Rekli smo već da se prema pronađenim ostacima antependija oltara može reći da potječe iz 9. st. S druge strane Pavuša Vežić tvrdi da je crkva vjerojatno izgrađena u prvim desetljećima 10. st. To znači da se ta dva izvora na neki način podudaraju.
Vjerojatni graditelj crkve
Čudna rotonda u Ošljemu najvjerojatnije je izgrađena kao slobodno stojeća građevina te kao zadužbina i privatna bogomolja jednog od vladara Zahumlja iz obitelji Viševića. Najpoznatija je ličnost iz te dinastije knez Mihajlo Višević (910.-930.) koji je bio suvremenik i susjed kralja Tomislava. Glavni je grad Zahumja bio Hum, današnji Blagaj, a Zahumlje se kao jedna od Sklavinija prostiralo od Neretve do Dubrovnika, uključujući i Pelješac. Ston je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Zahumlja. Najpoznatiji zahumski knez bio je spomenuti Mihajlo Višević, za kojega neki tvrde da se zapravo zvao Vuševučić. Porfirogenet navodi i sve titule kojima ga je odlikovao Bizant: antipat i patricij te zahumski arhont. Za njegove je vladavine Zahumlje došlo do vrhunca svoje rane srednjovjekovne povijesti.
Tadašnji je zahumski knez imao važnu ulogu u borbi bugarskog cara Simenona i bizantskih vladara. Bizant je nastojao na istočnoj jadranskoj obali i zapadnome dijelu Balkana imati saveznike koji bi iza leđa sprječavali bugarske napade na Carigrad, a i bugarski je car iz istog razloga na tome području tražio saveznike. Hrvatski je kralj dobio na upravu dalmatinske gradove i stoga je pristao uz Bizant, a zahumski se knez priklonio Bugarima. Zanimljivo je da su oba vladara, unatoč velikim razlikama u vanjskopolitičkim orijentacijama, surađivala na Splitskom saboru 925. kada su se rješavala unutrašnja crkvena pitanja. Saboru je uz kneza Mihajla Viševića bio nazočan i stonski biskup, a tada je odlučeno da splitski nadbiskup preuzme hrvatsku, ninsku i stonsku biskupiju. To je ujedno bio i izlazak Zahumlja na povijesnu pozornicu. Valja reći da je knez Mihajlo 926. sudjelovao u opsadi i privremenom zauzimanju prekomorske jadranske luke Sipont u Manfredonijskom zaljevu. Mihajlovi su nasljednici nastavili čuvati političku samostalnost u burnim zbivanjima tijekom 10. i 11. st. Posljednji je samostalni zahumski vladar bio Ljutovit kojega je 1042. porazio dukljanski knez Vojislav i od tog je vremena Zahumlje pod dukljanskom vlašću. Ostalo je to i tijekom vladavine dukljanskih kraljeva Mihajla i Bodina, a polovicom 12. st. došlo je pod rašku vlast. Od 12. st. Zahumlje se počinje nazivati Hum.
Kako je crkva u Ošljemu najvjerojatnije građena u vrijeme zahumske neovisnosti, bilo bi sasvim razumljivo da je građena za vladavine najmoćnijega zahumskog kneza – Mihajla Viševića, a pritom ne treba zanemariti ni legendu o obližnjem dvorcu ili utvrdi. Stoga se mogla izgraditi u 20 godina njegove vladavine početkom 10. st. – od 910. do 930. godine. Kasnija nadogradnja westwerka sve dodatno komplicira, ali to je vjerojatno preneseno iz crkava hrvatskih vladara. Kada je crkva napuštena i srušena mnogo je teže utvrditi jer su se na tom prostoru značajno mijenjale vjerske prilike, pa je uz katoličanstvo na tom prostoru bilo nazočno pravoslavlje i crkve bosanske (krstjani, patareni), a potom i islam. Crkva je sasvim sigurno srušena davno kada se izgubio svaki trag o njezinu imenu (koje je vjerojatno bilo Sv. Mihajlo). Najvjerojatnije u 12. st. tijekom 33 godine koliko je stonskom biskupijom vladao pravoslavni episkop.
(izvor: casopis-gradjevinar.hr, pripremili: dr. sc. Krešimir Regan, Branko Nadilo; foto:oslje.com)